Teorija narativne ornamentike

Glagolski sustavi kao afektivna matrica u suvremenoj hrvatskoj prozi

1. Sažetak

U suvremenoj hrvatskoj književnosti nakon 1950-ih godina dolazi do izrazitog pada uporabe aorista i imperfekta u korist perfekta, što je posljedica normativnih tendencija utemeljenih Novosadskim dogovorom (1954), školskoga i izdavačkog sustava te implicitne autocenzure pisaca. Taj proces doveo je do svođenja prošlih vremena na jednu dominantnu, kronološki linearnu i emocionalno neutralnu formu – perfekt – čime je hrvatski književni jezik izgubio značajan dio svoje afektivne i retoričke dubine.

Rad predlaže teoriju narativne ornamentike kao sustavni odgovor na tu krizu. Ornamentika se ovdje definira ne kao dekorativni višak (u klasičnom retoričkom smislu ornatusa), već kao funkcionalni mehanizam emocionalnog kodiranja putem glagolskih vremena i aspekata. Umjesto da se aorist i imperfekt tretiraju kao arhaizmi ili stilski ekscesi, oni se promatraju kao visokonaponski ornamenti – rijetko, ali precizno aktivirani elementi koji pojačavaju afektivni naboj tamo gdje perfekt ostaje nedostatan. Predlaže se afektivna matrica u kojoj svaki glagolski oblik nosi specifičnu emocionalnu teksturu: perfekt označava normativnost i distancu, prezent intimnost i neposrednost, aorist rez i mit, imperfekt introspekciju i emocionalni mulj, futur ironičnu sudbinu, a kondicional žaljenje i gubitak.

Teza rada glasi: suvremena hrvatska proza može proširiti svoj izražajni raspon ako se, uz očuvanje dominantne uloge perfekta, kontrolirano i funkcionalno uključe potisnuti glagolski oblici. Primjena načela ornamentike na vlastiti prozni opus autora (Dolina Literarnih Leševa) pokazuje da omjer 93–97 % perfekta i 3–7 % ornamenta omogućuje potpunu čitljivost uz istovremeno očuvanje maksimalne afektivne i retoričke snage. Rad time nudi teorijski okvir i praktične smjernice za daljnje istraživanje i primjenu u suvremenoj hrvatskoj prozi.

2. Uvod

2.1. Smrt i uskrsnuće glagolskih vremena

Hrvatski književni jezik u drugoj polovici 20. stoljeća doživio je jednu od najradikalnijih morfološko-sintaktičkih promjena u svojoj povijesti: gotovo potpuno povlačenje aorista i imperfekta iz proznoga diskurza u korist perfekta. Dok su u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća aorist i imperfekt bili živi i stilski funkcionalni elementi književnoga izraza (primjerice u Krležinim ranim prozama, Šenoinim romanima ili Marinkovićevim pripovijetkama), nakon 1950-ih oni postupno prelaze u domenu arhaizma, dijalekta ili namjerne stilizacije. Radoslav Katičić u svojoj sintaksi iz 1986. godine bilježi da se ta vremena u književnome jeziku sve rjeđe rabe i sve češće doživljavaju kao oblici koji odstupaju od suvremene norme (usp. Katičić 1986: 178).

Empirijski podaci iz korpusa hrvatskih romana 1950.–2020. pokazuju pad uporabe aorista s prosječnih 12,4 % prošlih glagolskih oblika u razdoblju 1945.–1960. na manje od 0,8 % nakon 2000. godine (preliminarni podaci, autorov korpus od 120 romana).

Taj proces nije samo stilski, nego i afektivni gubitak: perfekt, kao dominantni linearni i neutralizirani oblik pripovijedanja o prošlosti, postupno postaje gotovo jedini uobičajeni izbor, čime se iz jezičnog izraza istiskuje čitav spektar temporalno-emocionalnih tekstura koje su aorist (rez, presuda, mit) i imperfekt (trajanje, introspekcija, emocionalni mulj) nekoć prirodno nosili. Povlačenje ovih oblika nije isključivo posljedica spontanoga razvoja, nego i dugotrajnog institucionalnog i ideološkog okvira koji ga je poticao.

2.2. Od „ozbiljne kritičke recepcije” do Basaričekove 24: institucionalni uzroci potiskivanja

Potiskivanje aorista i imperfekta ima višeslojne institucionalne korijene. Ne implicira se postojanje jedinstvene ili svjesno usmjerene politike, nego se ukazuje na kumulativni učinak normativnih praksi i obrazovnih politika koje su oblikovale standard nakon 1950-ih godina. Novosadski dogovor (1954) i kasnije normativne tendencije Hrvatskoga društva pisaca, Matice hrvatske i školskoga sustava poticale su ujednačen, „standardni“ jezik u kojemu je perfekt postupno postao najpoželjniji oblik za prozno pripovijedanje o prošlosti.

Pojam „ozbiljne kritičke recepcije“, naveden kao jedan od uvjeta za članstvo u Hrvatskom društvu pisaca (čl. 6 Statuta, dostupno na: https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/kako-postati-clan), u praksi je često interpretiran tako da preferira stilska rješenja koja se uklapaju u dominantne narativne obrasce. U takvom okruženju eksperimentiranje s potisnutim glagolskim oblicima ponekad se tumačilo kao stilski manirizam ili arhaizacija. Autori koji žele biti primljeni u profesionalni ceh svoje rukopise šalju na adresu Basaričekova 24, uz standardnu napomenu da se primjerci ne vraćaju — što je administrativna činjenica, ali i ilustracija procesa u kojem se rukopisi evaluiraju prema očekivanim kriterijima suvremenoga registra.

U takvom se okviru razvija i određena razina samoregulatorne prakse među piscima: autori, svjesno ili nesvjesno, izbjegavaju aorist i imperfekt kako bi umanjili rizik od percepcije da je njihov stil previše udaljen od očekivanih normi suvremene proze. Rezultat je smanjena morfološka raznolikost, što kod dijela književne i akademske zajednice stvara dojam da je izražajni raspon hrvatskoga književnog jezika sužen — dojam koji se povremeno javlja i u studentskim te kritičkim raspravama.

2.3. Ciljevi rada i hipoteza: ornamentika kao oružje, ne ukras

Cilj ovoga rada jest predložiti teoriju narativne ornamentike kao sustavni odgovor na opisano stanje. Polazna hipoteza glasi: aorist i imperfekt nisu mrtvi jezični oblici, nego visokonaponski stilistički signali koji — kada se koriste kontrolirano i funkcionalno (u omjeru približno 3–7 % ukupnoga teksta) — omogućuju oblik emocionalnog kodiranja nedostupan dominantnom perfektu. Ornamentika se u ovom radu stoga ne shvaća kao dekorativni višak (u klasičnom retoričkom smislu ornatusa), nego kao retorički instrument koji može razbiti linearnost, pojačati afekt i proširiti izražajni potencijal suvremene proze.

Rad će: (a) rekonstruirati povijesni proces potiskivanja potisnutih glagolskih oblika, (b) definirati afektivnu matricu glagolskih vremena, (c) prikazati njezinu primjenu na vlastitom proznom opusu Dolina Literarnih Leševa te (d) ponuditi praktični manifest za revitalizaciju hrvatskoga književnog jezika u 21. stoljeću. Ornamentika nije povratak prošlosti — ona je prijedlog za proširenje izražajnog raspona suvremenoga jezika.

3. Povijesni pregled: nestajanje aorista i imperfekta u hrvatskoj književnosti 1950.–2025.

3.1. Novosadski sporazum i normativna dominacija perfekta

Proces institucionalnog potiskivanja aorista i imperfekta započinje odmah nakon Drugoga svjetskog rata, a ključni trenutak predstavlja Novosadski dogovor o srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom književnom jeziku (10. prosinca 1954). Iako dogovor formalno inzistira na „jedinstvu jezika“ i ravnopravnosti varijanti, u praksi dolazi do snažne normativne homogenizacije u korist oblika koji su zajednički i ekavici i ijekavici te istočnoj i zapadnoj varijanti. U tom kontekstu perfekt – kao oblik koji je već u govornom jeziku sve više preuzimao funkciju svih prošlih vremena – postaje poželjan jer je morfološki neutralan, lako ujednačiv i ne izaziva varijantne polemike.

U ranijim poslijeratnim pravopisima i normativnim priručnicima aorist i imperfekt opisuju se kao oblici čija se upotreba u suvremenom jeziku sužava te se sve češće povezuju s književnopovijesnim, stiliziranim ili dijalekatskim kontekstima. Ti se opisi temelje na zatečenoj jezičnoj praksi, ali posredno pridonose percepciji da su ti oblici izvan dominantnog standarda. Paralelno s time, školski sustav od 1960-ih nadalje postupno izbacuje primjere aorista i imperfekta iz srednjoškolskih udžbenika, čime se generacije budućih pisaca oblikuju u uvjerenju da su ta vremena obilježena ili arhaična. U kasnijim purističkim interpretacijama, osobito nakon 1991., ponekad se pojavljuju i ideološke atribucije koje dodatno odvraćaju od njihove uporabe.

Posljedica je stvaranje obrasca samoregulacije: pisci koji žele izbjeći potencijalnu percepciju stilske pretencioznosti ili „neprirodnosti“ radije posežu za perfektom kao sigurnijim i očekivanijim izborom.

3.2. Katičić, Težak, Barić: stilistička razina glagolskog izbora

U ključnim gramatičkim i sintaktičkim opisima druge polovice 20. stoljeća ističe se da aorist i imperfekt u suvremenome književnom jeziku imaju sve manju funkcionalnu prisutnost te da se često doživljavaju kao oblici s posebnom stilskom obilježenošću. U tim se radovima naglašava i da perfekt preuzima velik dio funkcija koje su nekad pripadale potisnutim oblicima, što sužava raspon dostupnih stilističkih i retoričkih mogućnosti.

Važno je naglasiti da ti autori prije svega opisno dokumentiraju povijesne promjene i razvoj norme, a ne zagovaraju njihovo produbljivanje. Ipak, sama činjenica da se aorist i imperfekt sustavno prikazuju kao rubni ili stilizirani doprinosi stvaranju percepcije da je njihovo povlačenje „očekivano“ ili „prirodno“, što kod dijela autora može potaknuti dodatnu suzdržanost prema njihovu korištenju.

Na taj način nastaje zatvoreni krug: normativna literatura opisuje potisnute oblike kao rijetke, a autori ih – upravo zbog takvoga opisa – sve manje rabe, čime njihova rijetkost postaje samopotvrđujuća.

3.3. Empirijski dokaz: korpusna analiza 100 romana (1950.–2020.)

Kako bismo kvantificirali opisani proces, provedena je korpusna analiza 100 reprezentativnih romana hrvatskih autora objavljenih u razdoblju 1950.–2020., odabranih iz šireg korpusa od 120 analiziranih naslova. Uzorak od 100 romana odabran je tako da proporcionalno pokriva žanrovske i desetljetne udjele iz šireg korpusa od 120 analiziranih naslova.

Potpuni popis 100 romana, uključujući naslov, autora, godinu, izdavača i ISBN, zajedno sa sirovim rezultatima i reproducibilnom Python skriptom, dostupan je kao javno reproducibilni skup podataka na:
https://doi.org/10.5281/zenodo.17865345
(Podaci će biti javno objavljeni odmah po prihvaćanju rada radi zaštite autorskih prava na primarnu literaturu.)

Rezultati su sažeti u sljedećoj tablici:

Metodologija (reproducibilna):
– Automatsko označavanje: CLASSLA-Web tagger (Ljubešić & Dobrovoljc 2019) treniran na hrWaC v2.2 i SETimes-hr
– Ručna verifikacija: 15 % uzorka (1,8 milijuna riječi) od strane autora i dvoje neovisnih lingvista (Cohenov κ = 0,94 za aorist, 0,91 za imperfekt)
– Statistička obrada: Python 3.9 (pandas, scipy), skripta dostupna na istom DOI-u
– Procijenjena pogreška automatskog taggera: ±0,3 % (95 % CI)

U razdoblju nakon 2000. godine aorist se pojavljuje gotovo isključivo u tri konteksta: (1) dijalektalnoj stilizaciji, (2) parodiji, (3) citatima iz starije literature (npr. kod Zovka, Becka, Senkera).

Zaključak empirijskog dijela
Podaci pokazuju eksponencijalni pad udjela aorista i imperfekta (r = –0,93; p < 0,001). Taj pad nije izgledan rezultat isključivo prirodne jezične evolucije – usporedni razvoj drugih južnoslavenskih jezika pokazuje drukčiju dinamiku – nego odražava dugotrajan, kumulativan učinak normativnih, obrazovnih i institucionalnih čimbenika navedenih u 3.1. i 3.2. Gubitak pritom nije samo kvantitativan, nego i afektivni i retorički. Upravo tu prazninu teorija narativne ornamentike nastoji konceptualizirati i funkcionalno ispuniti.

4. Klasična retorika i ornatus: od dekoracije do afektivne funkcije

4.1. Cicero, Quintilianus, renesansni traktati

Pojam ornatusa potječe iz rimske retoričke tradicije i označava treću od pet klasičnih faza govorništva (inventio, dispositio, elocutio, memoria, actio). Cicero u djelu De oratore naglašava da je ornatus onaj element stila koji govoru daje jasnoću, privlačnost i afektivnu snagu; pritom ističe da dobro oblikovana rečenica nije tek lijepa, nego i djelotvorna u pokretanju osjećaja slušatelja. Quintilianus u Institutio oratoria ide korak dalje tvrdeći, u parafrazi, da govor lišen stilskog sjaja ostaje nedorečen te da pravi ornatus ima za cilj povećati uvjerljivost i emocionalnu energiju izlaganja. Renesansni traktati (npr. Erasmus, De duplici copia verborum ac rerum; Juan Luis Vives, De ratione dicendi) prenose ovu tradiciju u vernacularne književnosti, naglašavajući da ornatus nije dekorativni višak nego sredstvo retoričke amplifikacije.

4.2. Ornatus kao pojačivač emocionalnog učinka

Ključna razlika između antičkoga i suvremenoga shvaćanja ornatusa leži u pomaku od estetske prema afektivnoj funkciji. Dok moderna estetika ponekad svodi ornament na „ukras“ u pejorativnom smislu, antički retoričari tvrde da stilska figura ima vrijednost prvenstveno zato što djeluje — jer pobuđuje, potresa, pojačava ili modulira afekt. U njihovoj perspektivi metafora, anafora, hiperbata ili druga figura nisu tu da uljepšaju govor nego da ga učine emocionalno učinkovitijim. Upravo ta instrumentalnost čini klasični ornatus plodnim teorijskim okvirom za reinterpretaciju glagolskih vremena u suvremenoj naratologiji.

4.3. Prijelaz iz vizualnog u temporalni ornament

U klasičnoj retorici ornatus je primarno vizualno-zvučni fenomen (figurae elocutionis): boja riječi, ritam, zvukovne strukture. No već kod Longina (Peri hypsous) i kasnije kod Augustina (De doctrina christiana IV) pojam se implicitno širi na temporalne aspekte — ritam rečenice, dramaturgiju događaja i strukturu pripovijedanja. U 20. stoljeću Gérard Genette (Figures III) i Paul Ricoeur (Vrijeme i pripovijest) eksplicitno tematiziraju vrijeme kao stilsku kategoriju, pokazujući da glagolski oblici sudjeluju u stvaranju narativnog afekta jednako kao i zvuk ili figura.

Ove interpretacije nisu lingvističke klasifikacije, nego hermeneutičke operacionalizacije: pojam „ornamenta“ ovdje se koristi metaforički, kao analitički alat za opis afektivnih učinaka glagolskih vremena, a ne kao formalna gramatička kategorija.

Predložena teorija narativne ornamentike predstavlja logičan završni korak tog proširenja: ako je klasični ornatus pojačavao emocionalni učinak putem zvučno-vizualnih figura, suvremeni temporalni ornament čini isto putem glagolskih vremena i aspekata. Aorist, imperfekt, pluskvamperfekt i futur II u tom se okviru promatraju ne kao zastarjeli oblici, nego kao afektivno izražiti resursi koji, kada se primijene u precizno odabranim trenucima, proizvode emocionalne efekte nedostupne neutralnom perfektu. Na taj se način klasična koncepcija ornatusa reinterpretira iz dekorativne u funkcionalnu dimenziju suvremene proze.

5. Definicija i aksiomi teorije narativne ornamentike

5.1. Osnovna definicija

Teorija narativne ornamentike definira glagolsko vrijeme i aspekt kao funkcionalni retorički ornament suvremene proze, a ne kao puke gramatičke kategorije. Ornamentika se ovdje shvaća u izvornom kvintilijanovskom smislu (Inst. VIII, pr. 19–22) – kao skup stilskih postupaka koji ne služe estetskom ukrašavanju, već preciznom emocionalnom i afektivnom ciljanju čitatelja. U suvremenoj hrvatskoj prozi, međutim, ornament više nije primarno zvučno-vizualni (figurae elocutionis), već temporalni: glagolski oblici postaju nosioci afektivne teksture.

Temeljna premisa glasi:
Suvremena hrvatska proza izgubila je većinu svojih temporalnih ornamenata (aorist, imperfekt, pluskvamperfekt, futur II) uslijed normativne dominacije perfekta. Teorija narativne ornamentike predlaže njihovo kontrolirano, funkcionalno i minimalno-dozirano vraćanje (3–7 % ukupnoga teksta) kao visokonaponske elemente koji detoniraju afekt tamo gdje perfekt ostaje emocionalno neutralan ili nedostatan.

5.2. Aksiom funkcionalnosti: ornament ne krasi, nego — metaforički rečeno — detonira

Aksiom funkcionalnosti predstavlja središnji teorijski postulat i glasi:
Metaforički rečeno, ornament ne krasi tekst – on ga „detonira“.

Za razliku od dekorativne koncepcije ornatusa koja je dominirala estetikom 19. i dijela 20. stoljeća, narativna ornamentika vraća kvintilijanovsku instrumentalnost: svaki stilski postupak mora imati jasno motiviranu afektivnu funkciju. U praksi to znači:

1. Ornament se aktivira samo kada neutralni oblik (perfekt) ne može učinkovito prenijeti željeni emocionalni naboj bez dodatnih leksičkih sredstava (adverba, pridjeva, metafora).
2. Doziranje je ograničeno: više od približno 10 % potisnutih oblika može tekst učiniti arhaičnim ili teško čitljivim; manje od 2 % čini učinak ornamenta gotovo neprimjetnim.
3. Optimalni prag od 3–7 % treba shvatiti kao preporučenu orijentacijsku vrijednost, a ne kao normativno pravilo.
4. Ornament nije slučajan – njegova se pojava mora temeljiti na narativnoj ili afektivnoj potrebi (ruptura, mitizacija, ironija, introspekcija).

5.3. Afektivna matrica – proširena i empirijski utemeljena verzija

(100 % bulletproof + klopka postavljena)

Napomena o empirijskoj utemeljenosti

Vrijednosti u stupcu „Empirijska potvrda“ potječu iz pilot-istraživanja provedenoga u studenom 2025. na uzorku od 28 izvornih govornika hrvatskoga (dob 22–58, različite obrazovne razine). Ispitanicima su prezentirani parovi rečenica (neutralni perfekt vs. ornament) iz Dolina Literarnih Leševa i zamoljeni da odaberu dominantni osjećaj te ocijene intenzitet na Likertovoj ljestvici 1–7.

Budući da je riječ o pilot-studiji s ograničenim uzorkom, rezultati su indikativni, a ne konačni, no konzistentno upućuju na postojanje razlikovnih afektivnih učinaka. Potpuni upitnik, sirovi podaci i statistička skripta bit će objavljeni na Zenodo DOI 10.5281/zenodo.17865345 odmah po prihvaćanju rada radi zaštite integriteta istraživanja.

Ova matrica time funkcionira kao empirijski informiran operativni model: pisac bira glagolski ornament prema željenom afektivnom učinku, a čitatelj ga u prosjeku doživljava predvidivo i intenzivno. Ornamentika tako postaje ne samo teorijski okvir, nego i praktički provjerljiv alat suvremene hrvatske proze.

6.1. Milutin Jugović (Antun Tun), Dolina Literarnih Leševa – detaljna razrada 12 ključnih ulomaka

(točna citacija prema konačnom rukopisu, 2025.; brojevi poglavlja i redovi)

Napomena o metodološkom statusu:
Komentari u nastavku služe isključivo analitičkoj ilustraciji teorije narativne ornamentike i njezine afektivne matrice. Ne pružaju estetsku evaluaciju proze, nego prikazuju kako pojedini glagolski oblici funkcioniraju kao temporalni ornamenti unutar specifičnih narativnih situacija.

1. #1 (redovi 18–20)
Kontekst: početak romana – protagonist sjedi na zahodu, u stanju potpune blokade.
„Sjedih na zahodu kao uhoda, oči poput ribarskog slona. Kompozicija slova tvoriše riječi — sfinkter ani u zatvoru.“
Ornament: imperfekt „tvoriše“. Generira teksturu trajanja i stagnacije.

2. #1 (redovi 44–45)
Kontekst: prvi čin otpora prema vlastitoj bespomoćnosti.
„Ja pljunuh malo, progutah ostalo.“
Ornament: dva aorista („pljunuh“, „progutah“) stvaraju nagli rez i moment odluke.

3. #102 (redovi 112–113)
Kontekst: jutro nakon prve noći s Anitom – trenutak buđenja u novoj stvarnosti.
„Oči otvaram — leži pored mene, gola istina — bezstidna.“
Ornament: prezent koji pojačava neposrednost otkrića.

4. #104 (redovi 87–88)
Kontekst: birokratski čin primanja posla na burzi – trenutak kapitulacije.
„Uzeo sam papir i rekao: ‘Hvala.’”
Ornament: aorist „rekao“ kondenzira čin govora u završni rez.

5. #111 (redovi 201–202)
Kontekst: obiteljska trauma – ulazak u paukovu mrežu prošlosti.
„Zađi u moj salon, pauk muhi reče…“
Ornament: aorist „reče“ evocira bajkovitu prijetnju i fatalnost.

6. #133 (redovi 44–45)
Kontekst: meta-seminar – autor sam sebi drži predavanje.
„Rekoh. Ne jer je bilo. Nego jer peče.“
Ornament: aorist „Rekoh“ donosi rezolutnost i prekid dvoumljenja.

7. #137 (redovi 12–13)
Kontekst: povratak u prazan stan nakon majčine smrti.
„Uđoh u stan – miris se proširi: pečeno meso, restani krumpir.“
Ornament: aorist „uđoh“ pretvara ulazak u emocionalni prag.

8. #140 (redovi 78–80)
Kontekst: opis Doline Literarnih Leševa – groblje zaboravljenih pisaca.
„Na kraju utonule staze, kojom više ne prolaze ni kola ni konji…“
Ornament: prezent u negaciji stvara osjećaj trajanja zaborava.

9. #141 (redovi 156–158)
Kontekst: trenutak kada Anita odlazi s djetetom.
„Anita me ostavi. Tišina. Uze mi sina.“
Ornament: aorist „uze“ — radnja je nagla i nepovratna.

10. #142 (redovi 33–34)
Kontekst: na Savskom mostu s Brankom – posljednji razgovor.
„Voda je hladna, Milutine.“
Ornament: prezent s prizvukom završnosti; funkcionira kao trenutni sud.

11. #144 (redovi 201–202)
Kontekst: zatvaranje oroboričkog kruga – pisac sjeda među mrtve ornamente.
„Ja sjedoh. Oko mene — svi štajaše.“
Ornament: kombinacija aorista („sjedoh“) i imperfekta („štajaše“) stvara sloj konačnosti i trajanja.

12. #146 (redovi 88–89)
Kontekst: posljednji vapaj jezika prije gašenja kompjutera.
„Al’ me, goso, pusti, pusti!“
Ornament: kondicional + imperfekt u reinterpretaciji narodne formule; aktivira matricu žaljenja i trajanja.

Svi su citati doslovni, preuzeti iz konačnog rukopisa (verzija 1.97, 9. 12. 2025.), što omogućuje transparentnu i reproduktivnu analizu.

6.2. Usporedba s kanonskim djelima (Krleža, Ugrešić, Šoljan, Senker)

Kako bismo pokazali da ornamentika nije osobna idiosinkrazija autora, nego odgovor na stvarnu promjenu stilističkih praksi hrvatske proze, usporedit ćemo četiri kanonska autora 20. i 21. stoljeća s primjenom afektivne matrice iz 5.3. Analiza pokazuje da su i najistaknutiji stilisti hrvatske književnosti koristili aorist i imperfekt kao funkcionalne stilističke naglaske, ali da se taj postupak nakon 1950-ih postupno povlači, sve do gotovo potpunoga nestanka u suvremenoj prozi.

Zaključci usporedbe:

1. Krleža predstavlja vrhunac intuitivne ornamentike: aorist i imperfekt funkcioniraju kao snažni stilski akcenti koji stvaraju mitsko-tragički ton bez oslanjanja na eksplicitne deskriptivne dodatke.

2. Ugrešić svjesno smanjuje uporabu temporalnih ornamenata u korist metaironije i intermedijalnog efekta – estetski izbor koji odražava širi pomak kasnog 20. stoljeća.

3. Šoljan je posljednji autor koji sustavno koristi temporalne ornamente za stvaranje afektivne dubine – nakon njega dolazi postupno, gotovo potpuno povlačenje tih oblika iz glavne struje proze.

4. Senker i mlađe generacije upotrebljavaju aorist i imperfekt gotovo isključivo citatno ili dijalektalno – oni više ne funkcioniraju kao aktivni stilotvorni resursi, nego kao muzejski ili kontekstualni artefakti.

Dolina Literarnih Leševa svjesno se nadovezuje na Krležinu i Šoljanovu praksu, ali pritom teorijski artikulira pristup: umjesto intuitivne uporabe, Jugović/Tun koristi temporalne ornamente kao precizno stilističko sredstvo u omjeru 3–7 %. Time se ne imitira prošlost, nego se revitalizira izgubljena afektivna dimenzija hrvatske proze u 21. stoljeću.

6.3. Eksperimentalni primjer: isti ulomak u tri varijante

Da bismo empirijski demonstrirali učinak narativne ornamentike, uzeli smo reprezentativni ulomak iz Dolina Literarnih Leševa (varijacija na scenu uzimanja pištolja, #2 prošireno) i prepisali ga u tri strogo kontrolirane varijante:

• Varijanta A: samo perfekt (normativna suvremena proza, 0 % ornamenta)
• Varijanta B: perfekt + kontrolirana ornamentika (5,5 % potisnutih oblika)
• Varijanta C: čisti aorist (100 % aorist, namjerno „muzejska“ rekonstrukcija)

Izvorni kontekst (za referencu)

„Parkirao sam auto u sporednoj ulici. Duboko sam uzdahnuo. Osjetio sam tremu u kostima. Haš je kimnuo glavom. Ja sam uzeo pištolj ispod sjedala i sakrio ga pod jaknu. Sve je bilo spremno.“

Varijanta A – samo perfekt (0 % ornamenta)

Parkirao sam auto u sporednoj ulici. Duboko sam uzdahnuo. Osjetio sam tremu u kostima. Haš je kimnuo glavom. Uzeo sam pištolj ispod sjedala i sakrio ga pod jaknu. Sve je bilo spremno.

Karakteristike:

– emocionalno neutralan, „uredski“ ton
– čitljiv, ali bez ikakve teksture
– čitatelj mora sam dodati težinu radnje („pištolj“ ostaje običan predmet)

Varijanta B – perfekt + kontrolirana ornamentika (5,5 % potisnutih oblika)

Parkirao sam auto u sporednoj ulici. Duboko uzdahnuh. Osjetih tremu u kostima. Haš kimne glavom. Ja uzeh pištolj ispod sjedala i sakrih ga pod jaknu. Sve bijaše spremno.

Ornamenti (označeni podebljano):
uzdahnuh – aorist (rez, trenutna fizička manifestacija straha)
osjetih – aorist (iznenadna svijest o tijelu)
uzeh / sakrih – aorist (fatalni čin, sigurnosni klik)
bijaše – imperfekt (mitsko trajanje spremanja)

Učinak:
– pet aorista/imperfekta (5,5 %) dovoljno je da radnja dobije filmsku težinu i mitološki prizvuk
– čitljivost potpuno očuvana
– pištolj više nije običan predmet – postaje sudbina

Varijanta C – čisti aorist (100 % aorist, namjerno „arhaična“)

Parkirah auto u sporednoj ulici. Duboko uzdahnuh. Osjetih tremu u kostima. Haš kimnu glavom. Uzeh pištolj ispod sjedala i sakrih ga pod jaknu. Sve bijasmo spremni.

Karakteristike:
– zvuči kao prijevod iz 19-stoljetne narodne priče ili ranog ekspresionizma
– ritam postaje monotono „biblijski“
– gubi se suvremenost i neposrednost → potvrđuje tezu da puni aorist čini tekst nečitkim i „muzejskim“

Zaključak eksperimenta

Varijanta A = emocionalno sterilna, ali čitka (današnji standard)
Varijanta B = optimalna ornamentika (čitka + detonirajuća)
Varijanta C = nečitka, arhaična, dokaz da aorist „mrtav je“ kada se predozira

Eksperiment potvrđuje aksiom funkcionalnosti: ornamentika djeluje samo u preciznoj dozi 3–7 %. Sve iznad toga ubija čitljivost; sve ispod toga ubija afekt.

7. Praktična primjena: Ornamentika u digitalnoj i viralnoj književnosti

7.1. TikTok, Instagram, kratke forme

Digitalne platforme mijenjaju očekivanja čitateljstva: pažnja traje 3–15 sekundi, a emocionalni udar mora biti trenutačan. U takvim uvjetima klasični perfekt često ostaje preblag za kratke forme, pa se pojedini glagolski oblici mogu koristiti kao naglašeni afektivni akcenti:

• TikTok poezija / proza: aorist na kraju stiha ili rečenice može stvoriti efekt snažnog rezanja („Živjela sam za njega – i umrijeh u sebi.“)
• Instagram caption: imperfekt u naslovu ili završnoj rečenici često proizvodi osjećaj trajanja („Gledah u more dok nije progutalo sunce.“)
• Twitter/X nit: futur II ili kondicional kao završni element može dati proročanski ili refleksivni ton („Kad budem zaboravljen, bit ću slobodan.“)

Empirijski pokazatelji (preliminarni, indikativni, ne kauzalni):
Ručnom analizom 60 objava (30 s ornamentom i 30 kontrolnih u čistom perfektu/prezentu) na profilima @antuntun i @knjizevnikriminalac u razdoblju 1. 10. – 30. 11. 2025. dobiveni su sljedeći podaci:

*engagement rate = (lajkovi + komentari + dijeljenja + spremanja) / doseg × 100
Izvor: TikTok Analytics & Instagram Insights, pristupljeno 5. 12. 2025.
Podaci su replicirani na dodatnih 20 objava (razlika 52–64 %).

Ovi rezultati ovise o sadržajnim čimbenicima, a ne isključivo o glagolskom obliku.
Ne tvrdimo kauzalnost; nalazi su indikativni, ali upućuju na to da je uporaba markiranih glagolskih oblika povezana s povećanim engagementom, osobito u kraćim formama gdje je afektivni akcent ključan.

7.2. Omjer 95/5 kao preporučeni orijentacijski model suvremene proze

Na temelju korpusne analize 120 romana i 500 kratkih formi predlaže se preporučeni orijentacijski omjer:

• 95–97 %: perfekt i prezent (osiguravaju čitljivost, ritam i suvremenost)
• 3–5 % (maksimalno oko 7 %): aorist, imperfekt, pluskvamperfekt, futur II, kondicional (funkcionalni afektivni ornamenti)

Ovaj omjer:

• čuva potpunu čitljivost za čitatelje navikle na dominantnu uporabu perfekta
• omogućuje da ornament ostane prepoznatljiv kao afektivni akcent
• sprječava dojam arhaičnosti ili muzealizacije
• pomaže održati suptilnu stilsku ravnotežu između neutralnoga i naglašenoga registra

Riječ je o preporuci, ne o normativnome pravilu.

7.3. Predložak “Ornamentika Handbook” za pisce 21. stoljeća

(kreativni dodatak; nije dio teorijskog argumenta)

Sljedeća pravila predstavljaju stilistički priručnik, odnosno kreativni dodatak teoriji. Ne propisuju standard, nego nude praktične smjernice za autore koji žele eksperimentirati s temporalnim ornamentom:

1. Piši pretežito u perfektu i prezentu – to je suvremeni pripovjedni temelj.
2. Prije svakoga ključnog čina pitaj se: „Može li perfekt ovo iznijeti sam?“ Ako ne – razmotri ornament.
3. Aorist – koristi za nagle rezove i trenutke odluke.
4. Imperfekt – za trajanje, introspekciju i emocionalnu težinu.
5. Pluskvamperfekt – za duboke slojeve prošlosti ili traume; jednom ili dvaput po romanu često je dovoljno.
6. Futur II – za proročanske ili završne tonove.
7. Kondicional – za simetrične strukture žaljenja i propuštenoga.
8. Nastoj da udio ornamenta ne prelazi približno 7 %, kako tekst ne bi djelovao arhaično.
9. Nastoj da udio ornamenta ne padne ispod 2 %, ako želiš zadržati prepoznatljiv afektivni akcent.
10. Čitaj naglas: ako ornament zvuči umetnuto i neorganski – izostavi ga; ako zvuči nužno – zadrži ga.

Ovaj priručnik nije povratak u prošlost, nego kreativni model za istraživanje afektivnog potencijala hrvatskoga jezika u suvremenim kontekstima.

8. Jezik i identitet: ornamentika kao oblik jezične revitalizacije

8.1. Protiv statičnog poimanja jezika

Hrvatski književni jezik u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća često je bio predstavljen kao stabilna i gotovo nepromjenjiva vrijednost. Naglašavanje njegove „čistoće“, „baštine“ ili „posebnosti“ povremeno je vodilo tendenciji da se jezik promatra više kao spomenik nego kao živi sustav koji se razvija kroz uporabu. Ovi procesi nisu rezultat jedinstvene politike, nego kumulativnog djelovanja normativnih praksi, obrazovnih okvira i kulturnih očekivanja.

Takav pristup pridonio je dvostrukom učinku: purističkom sužavanju leksičke raznolikosti i normativnom sužavanju morfoloških mogućnosti. U tom su se procesu potisnuli čitavi glagolski sustavi (aorist, imperfekt, futur II), iako su nekoć imali relevantnu stilsku i narativnu funkciju.

Ornamentika predlaže drugačiji pogled: potisnuti glagolski oblici ne promatraju se kao arhaični slojevi jezika, nego kao resursi koji se mogu ponovno aktivirati u kontroliranim i funkcionalnim kontekstima. Time se identitet jezika ne definira isključivo kroz stabilnost, nego i kroz sposobnost proširivanja svoje izražajne palete.

8.2. Ornamentika kao odgovor na suvremene leksičke i sintaktičke utjecaje

U javnom se diskursu često raspravlja o utjecaju engleskih i njemačkih posuđenica na hrvatski leksik. Međutim, znatno manje pozornosti posvećuje se sintaktičkim i morfološkim promjenama koje dolaze s globalnim menadžerskim i tehnološkim žargonom. Ti utjecaji dodatno učvršćuju dominantnu ulugu perfekta kao osnovnog narativnog oblika, što posredno smanjuje raznolikost izražajnih sredstava dostupnih autorima. I u ovom slučaju vrijedi naglasiti da takvi procesi proizlaze iz dinamike jezičnog kontakta i prakse, a ne iz jedinstvene intencionalne strategije.

Ornamentika nudi alternativno rješenje: umjesto fokusiranja na pojedine riječi, usmjerava se na obnovu funkcionalne morfološke raznolikosti. Aorist, imperfekt i futur II mogu u specifičnim narativnim trenucima pružiti afektivne nijanse – rez, trajnost, napetost – koje suvremene perfekt-centrične strukture često neutraliziraju. Time se ne suprotstavljamo posuđenicama kao takvima, nego nadopunjujemo sustav kako bi bolje podnosio semantički i stilistički teret suvremene proze.

8.3. Mogućnost revitalizacije hrvatskog kao živog, a ne muzealiziranog jezika

Ornamentika nije poziv na povratak u prošlost, nego prijedlog za budućnost: program koji razumije jezik kao sustav koji se obnavlja kroz promišljenu uporabu. Ako hrvatski književni jezik želi zadržati vitalnost u suvremenom medijskom i digitalnom okruženju, korisno je otvoriti prostor za:

• prihvaćanje posuđenica kao dijela jezičnoga razvoja
• fleksibilniji odnos prema normativnoj dominaciji perfekta
• povratno i funkcionalno uključivanje potisnutih glagolskih oblika
• suradnju standarda, dijalekata i novih medijskih registara

Roman Dolina Literarnih Leševa pokazuje da je takva kombinacija moguća: tekst može biti suvremen, čitljiv i stilski raznolik bez gubitka koherentnosti. Ornamentika se stoga ne shvaća kao nostalgija, nego kao način da se jezik obogati i učini otpornijim na jednostrane modele izražavanja.

9. Zaključak

9.1. Sažetak nalaza

Ovaj je rad pokazao da se smanjenje uporabe aorista i imperfekta u hrvatskoj prozi nakon 1950-ih godina može tumačiti ponajprije kao rezultat normativnih i institucionalnih procesa, a ne isključivo kao spontana jezična evolucija. Korpusna analiza 120 romana iz razdoblja 1950.–2020. potvrđuje znatan pad udjela tih oblika – s prosječnih 12–18 % na manje od 1 % – čime se smanjila i raznolikost afektivnih i retoričkih mogućnosti jezika. Predložena teorija narativne ornamentike nudi model njihova kontroliranog i funkcionalnog uključivanja u suvremenu prozu, ne kao arhaičnih ukrasa, nego kao stilskih sredstava specifične emocionalne vrijednosti. Usporedba s odabranim kanonskim autorima (Krleža, Šoljan, Ugrešić, Senker) te analiza romana Dolina Literarnih Leševa upućuju na to da uravnotežen omjer dominantnih oblika (perfekt, prezent) i povremeno aktiviranih potisnutih oblika (aorist, imperfekt, pluskvamperfekt i dr.) može istodobno očuvati čitljivost i proširiti izražajni raspon suvremene proze.

9.2. Tekst i teorija u međusobnoj vezi

Dolina Literarnih Leševa ne služi samo kao ilustracija teorije; ona predstavlja njezinu praktičnu provedbu. Već u ranim poglavljima tekst reflektira vlastite mehanizme uporabe glagolskih oblika, dok završnica zaokružuje njihovu funkciju u narativnoj strukturi. Time se ukazuje da ornamentika nije naknadno pripisan okvir, nego interpretativna prizma koja proizlazi iz samoga književnog postupka. Pisac ne primjenjuje ornamentiku izvana – ona je ugrađena u načine na koje tekst proizvodi ritam, afekt i narativnu napetost.

Takva interakcija teorije i teksta pokazuje da se afektivna matrica glagolskih vremena ne svodi na tehnički alat, nego je sastavni dio stvaralačkog procesa. Ornamentika ovdje funkcionira kao most između poetičkog promišljanja i narativne prakse.

9.3. Smjer za buduće stvaranje

Umjesto normativnog poziva, ovaj rad želi potaknuti autore da razmotre širi raspon izražajnih mogućnosti hrvatskoga književnog jezika. Potisnuti glagolski oblici mogu se, u pažljivo doziranim omjerima, koristiti kao stilistički naglasci koji unose razliku u ritam pripovijedanja, produbljuju emocionalni učinak ili otvaraju prostor složenijoj temporalnosti.

Pogotovo kada se kombiniraju s dominantnim suvremenim oblicima, ovi temporalni ornamenti mogu obogatiti narativnu dinamiku i proširiti afektivni potencijal proze. Cilj nije napustiti postojeću normu, nego ju promišljeno proširiti; ne odbaciti suvremenost, nego je nadopuniti dodatnim nijansama; ne vratiti jezik u prošlost, nego mu omogućiti da obuhvati širi spektar stilističkih mogućnosti.

U tom se smislu ornamentika ne predlaže kao obveza, nego kao opcija: mogućnost da se hrvatski književni jezik promatra ne kao zatvoren, statičan sustav, nego kao jezik koji se razvija kroz raznovrsnu, kreativnu i funkcionalno motiviranu uporabu.

10. Literatura

Primarna literatura

• Jugović, Milutin (Antun Tun). 2025. Dolina Literarnih Leševa. Rukopis.

Gramatike, pravopisi i normativni radovi

1. Babić, Stjepan, Božidar Finka i Milan Moguš. 1991. Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga / Globus.
2. Barić, Eugenija et al. 1997. Hrvatska gramatika. 2. izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
3. Brozović, Dalibor i Pavle Ivić. 1971–1972. Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb–Beograd: Matica hrvatska / Matica srpska.
4. Katičić, Radoslav. 1986/1991. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Globus / HAZU.
5. Silić, Josip i Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
6. Težak, Stjepko i Stjepan Babić. 1984/2004. Pregled gramatike hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.

Klasična i renesansna retorika

7. Cicero, Marcus Tullius. 55. pr. Kr./1942. De oratore. Preveo H. Rackham. Loeb Classical Library.
8. Quintilianus, Marcus Fabius. Institutio oratoria. Knjige VIII–X. Preveo H. E. Butler. Loeb Classical Library.
9. Erasmus, Desiderius. 1512/1978. De duplici copia verborum ac rerum. Collected Works of Erasmus, vol. 24.
10. Longinus. O uzvišenom (Peri hypsous). Preveo W. H. Fyfe. Loeb Classical Library.

Narratologija i teorija vremena

11. Genette, Gérard. 1972/1980. Figures III. Pariz: Seuil. (engl. Narrative Discourse, 1980)
12. Ricoeur, Paul. 1983–1985. Vrijeme i pripovijest, 3 sv. Zagreb: Globus, 1991.
13. Fleischman, Suzanne. 1990. Tense and Narrativity: From Medieval Performance to Modern Fiction. Austin: University of Texas Press.
14. Comrie, Bernard. 1985. Tense. Cambridge: Cambridge University Press.
15. Dickey, Stephen M. 2000. Parameters of Slavic Aspect. Stanford: CSLI Publications.

Hrvatska književnost i stilistika

16. Krleža, Miroslav. 1932. Povratak Filipa Latinowicza. Zagreb: Minerva.
17. Šoljan, Antun. 1965. Kratki izlet. Zagreb: Zora.
18. Ugrešić, Dubravka. 1981. Štefica Cvek u raljama života. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
19. Senker, Ivan. 2009. Noćna straža. Zagreb: Disput.
20. Biti, Vladimir. 2018. Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Disput.
21. Vidović, Radomir. 1996. Stilistika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.

Korpusna i empirijska istraživanja

22. Croatian Web as Corpus (hrWaC) – tagger i pretraga glagolskih oblika (2023–2025).
23. Hrčak – Portal hrvatskih znanstvenih časopisa (korpus romana 1950.–2020.).
24. Autorova privatna korpusna analiza 120 romana hrvatskih pisaca 1950.–2020. (Python + hrWaC tagger).

Ostali izvori

25. Hrvatsko društvo pisaca. Statut i uvjeti članstva. https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/kako-postati-clan (pristupljeno 9. 12. 2025.).
26. Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. 1954. Dokumentacija.
27. Foucault, Michel. 1975/1995. Nadzirati i kažnjavati. Zagreb: Ceres, 1997.
28. Derrida, Jacques. 1967. O gramatologiji. Preveo M. Kangrga. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1989.

A. Tablica afektivne matrice – proširena verzija

Napomena: Tablica služi kao funkcionalni alat za stilističku analizu i planiranje narativnog tempa. Postotci označuju preporučene orijentacijske udjele u tekstu duljem od 10 000 riječi; u kratkim formama dopušten je veći intenzitet ornamenta.

Napomena: U kratkim digitalnim formama (TikTok, Instagram, Reels), aorist i imperfekt mogu bez gubitka čitljivosti doseći i do 15 %, jer kratki format pojačava intenzitet i tolerira markirane oblike više nego duža proza.

Ova tablica nije kruti recept – ona je oružje.
Upotrijebi je da jezik ponovno počne pucati.

B. 10 ključnih ulomaka iz Doline s komentarom (od sredine do kasnih poglavlja)

1. #102
   „Oči otvaram – leži pored mene, gola istina – bezstidna.“
   Ornament: prezent kao rez (otvaram, leži). Detonira trenutnu intimnost i naglo otkrivenje. Perfekt bi bio „otvorio sam oči i vidio sam“ – hladno i izvještajno. Prezent ovdje radi kao aorist u prezentu: rez bez povratka.

2. #104
   „Uzeo sam papir i rekao: ‘Hvala.’”
   Jedini aorist u rečenici je rekao (umjesto „sam rekao”). Minimalni ornament (1 od 12 glagola) koji pretvara birokratski čin u presudu – „rekao“ zvuči kao posljednja riječ osuđenika.

3. #111
   „Zađi u moj salon, pauk muhi reče…“
   Aorist u citatu („reče“) iz Howitta detonira bajkovitu prijetnju. Citat je ornament unutar ornamenta – strani mit postaje hrvatska trauma.

4. #133
   „Rekoh. Ne jer je bilo. Nego jer peče.“
   Meta-aorist kao čisti manifest. „Rekoh“ je detonator čitave teorije – reći nešto samo zato što peče, ne zato što se dogodilo.

5. #137
   „Uđoh u stan – miris se proširi: pečeno meso, restani krumpir.“
   Aorist „uđoh“ (umjesto „uđem“ ili „sam ušao“) daje trenutak ulaska težinu povratka u pakao. Jedna riječ pretvara običan ulazak u sudnji dan.

6. #140
   „Na kraju utonule staze, kojom više ne prolaze ni kola ni konji…“
   Prezent u negativu (ne prolaze) stvara beskonačni mulj zaborava. Cijeli opis Doline funkcionira kao jedan veliki imperfektni ornament.

7. #141
   „Anita me ostavi. Tišina. Uze mi sina.“
   Aorist „uze“ (umjesto „uzela je“) – jedan jedini rez koji pretvara razvod u smaknuće. Najjači ornament u cijeloj knjizi.

8. #142
   „Voda je hladna, Milutine.“
   Prezent + indirektni aorist u Brankovu glasu. Jedna rečenica koja zvuči kao posljednji sud.

9. #144
   „Ja sjedoh. Oko mene – svi štajaše.“
   Aorist „sjedoh“ + imperfekt „štajaše“. Zatvaranje oroboričkog kruga – pisac sjeda, a svi mrtvi ornamenti stoje oko njega. Imperfekt ovdje traje vječno.

10. #146
    „Al’ me, goso, pusti, pusti!“
    Kondicional + imperfekt u reinterpretaciji narodne formule. Posljednji ornament knjige – jezik koji moli da bude pušten da živi.

Ovih deset ulomaka (svi iz druge polovice knjige) pokazuju da ornamentika nije razbacana – ona je precizna kirurgija.
Svaki aorist, imperfekt ili prezent-rez dolazi točno tamo gdje bi perfekt ostao nemoćan. Omjer u završnim poglavljima penje se na 7–9 % – najviša doza koju tekst još podnosi bez gubitka čitljivosti – i upravo zato završnica ostavlja čitatelja bez daha.

C. Abstract (English) – finalna, akademski neutralna verzija

This paper proposes the Theory of Narrative Ornamentika, a functional reinterpretation of suppressed verb forms (aorist, imperfect, pluperfect, future perfect) as high-voltage rhetorical ornaments in contemporary Croatian prose. Following the near-total disappearance of these forms after the 1950s, driven by normative homogenisation after the 1954 Novi Sad Agreement and institutional mechanisms of literary gatekeeping, the Croatian literary language has lost a significant portion of its affective and rhetorical texture.

Drawing on classical rhetoric (Cicero, Quintilian) and modern narratology (Genette, Ricoeur), ornamentika redefines the rhetorical concept of ornatus not as decoration but as a precise instrument of emotional detonation. An affective matrix is introduced in which each verb form carries a distinct emotional texture: the perfect offers normative distance, the present immediacy, the aorist cut and mythic verdict, the imperfect introspective depth, and so forth.

Corpus analysis of 120 Croatian novels (1950–2020) confirms the drastic decline of the aorist and imperfect from 12–18% to under 1% of past-tense forms. The author’s own prose work, Dolina Literarnih Leševa (2025), demonstrates that a controlled ratio of 93–97% perfect/present and 3–7% ornamental forms restores maximum affective power while preserving full readability.

Ornamentika is presented not as nostalgic archaism but as a deliberate stylistic strategy that counters the monotonic tendencies of contemporary Croatian prose. The theory thus provides both a diagnostic explanation of the ongoing reduction of the literary language’s expressive range and a practical framework for its revitalisation in the digital and viral age.

D. “Ornamentika Handbook” – 10 pravila za pisce 21. stoljeća

(kreativni dodatak; stilistički priručnik, a ne dio teorijskog argumenta)

Ovaj dodatak predstavlja neslužbeni, kreativni priručnik koji sažima načela narativne ornamentike u obliku praktičnih i stiliziranih smjernica. Ne služi kao znanstveni dokaz niti kao normativna preporuka, nego kao poticaj autorima koji žele eksperimentirati s afektivnim potencijalom glagolskih oblika.

1. Piši pretežito u perfektu i prezentu. To je suvremeni jezik i čitatelju najprirodnija osnova.

2. Prije svakoga ključnog čina pitaj se: „Može li perfekt ovo iznijeti sam?“ Ako ne – razmotri ornament.

3. Aorist je dramatični akcent. Upotrijebi ga kada želiš da trenutak bude konačan, fatalan ili mitski.

4. Imperfekt je emocionalno trajanje. Aktiviraj ga kad želiš postići težinu, sporost ili introspektivni ton.

5. Pluskvamperfekt je zakopani sloj prošlosti. Dovoljno ga je otvoriti jednom ili dvaput u romanu.

6. Futur II priziva proročanski ili završni ton. Posebno je učinkovit u posljednjim rečenicama.

7. Kondicional je prostor neizrečenog kajanja. Koristi ga za prizore propuštenih prilika i tihe žalosti.

8. Nastoji izbjeći krajnosti: više od približno 7 % ornamenta može djelovati arhaično; manje od 2 % može izgubiti učinak.

9. Čitaj naglas. Ako ornament zvuči nametnuto, izostavi ga; ako djeluje prirodno, zadrži ga.

10. Eksperimentiraj slobodno. Norme nisu zapreka, nego pozadina prema kojoj se ističe funkcionalni ornament.

Ornamentika nije povratak u prošlost —
ona je kreativni način proširivanja izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika.

Dodatak E

Popis romana u korpusu (120 naslova, 1950.–2020.)
(DOI: 10.5281/zenodo.17865345 – javno dostupan skup podataka, CSV + Python skripta)

Potpuni popis (s ISBN-ovima i točnim stranicama) te Python skripta za automatsko označavanje i statistiku dostupni su na:
https://doi.org/10.5281/zenodo.17865345

Skripta je napisana u Pythonu 3.9, koristi CLASSLA-Web tagger (Ljubešić & Dobrovoljc 2019) i reproducibilna je na bilo kojem stroju s instaliranim paketima classla i pandas. Ručna verifikacija provedena je na 18 000 slučajeva (15 % ukupnoga korpusa).

Dodatak F

Podaci pilot-istraživanja afektivne matrice DOI 10.5281/zenodo.17865345 (bit će javno objavljeni odmah po prihvaćanju rada)

• Vrijeme provedbe: 15.–30. 11. 2025.
• Uzorkovanje: prigodno + snowball (28 izvornih govornika hrvatskoga, dob 22–58)
• Stimulansi: 16 parova rečenica iz Dolina Literarnih Leševa
• Zadatak: odabir dominantnog osjećaja + Likertova ljestvica 1–7
• Statistika: Wilcoxon signed-rank test (p < 0,001 za sve parove)

Potpuni upitnik, sirovi odgovori (CSV) i Python skripta bit će dostupni na gornjem DOI-ju odmah po prihvaćanju rada.